Evo, Hrvatska slavi 25 ljet od osamostaljenja, od n­astajanja vl­astite države i od nezavisnosti od prija­š­njih savezov i obavezov s o­s­talimi republikami u bivšoj državi. Kako je došlo do te s­amostalnosti, mnogi od nas još znaju, i koliko je bilo, krvavo i teško, mučno i bolno. Danas, kad se slavi takorekuć četvrt stoljeća nezavisne Republike Hrvatske, ne bi se ni smilo pozabiti med gradiš­ća­n­skimi Hrvati ča sve su oni učinili tada početkom 1990.-ih ljet — pred svim karitativnoga i puno drugoga. Ali ne bi se smilo na to pozabiti niti u samoj Hrvatskoj, upravo sa­da, kada se slavi ovih 25 ljet samostalne i demokrat­ske R­epublike Hrvatske.

U bīti je človičjega mozga i pamćenja, da s odmakom vri­mena čemerne stvari i ne­gativno sve već zaborav­lja­mo, a u pamćenju ostaju samo još dobre i ugodne stvari. S pogledom na tu psihološku či­njenicu dakle imamo puno i za zaboraviti ali i za pamtiti.

Kao zapravo jur i svenek prije, minulih 25 ljet je naj­v­e­ćemu broju nas proteklo kao u svitlosnoj brzini iako, naravno, znamo da čas uvijek teče isto brzo ili polako, samo da to subjektivno različito sk­ušavamo i doživljavamo. Dakle je i subjektivno kako se spominjamo na boj u Jugosla­viji, okupiranja i oslobadja­nja, bombardiranja, mrtve i poginule, zgubljene i ranjene, političke svadje potom, na partijskopolitička natezanja i postkomunisti­čke traume.

Morebit ćedu to koč i u Hrvatskoj spomenuti i se to­ga spomenuti i brojni slavlja i spomenpriredba po cijeloj Republiki. Ali ova obljetnica mogla bi biti i povod za gradišćanske Hrvate same, da se toga kratko spominju, ča su svega učinili za od boja po­harana područja, za siroma­ške ljude onde, za žrtve boja i za obnovu razarenih i sruše­nih crikav, društvenih zgraddov, domov i privatnih stanov. Bilo je toga jako puno, ča smo jur skoro pozabili.

Mogli bi se opet spomenu­ti štrajka gladju pred zgradami Saveznoga kancelarstva i Uredom saveznoga predsje­d­nika u Beču, kada su naši naj­angažiraniji hrvatski aktivis­ti, gradišćanski Hrvati štraj­kali ispred vrha austrijske po­litike, da bi Republika Austrija konačno priznala Hrvat­sku i tim omogućila da se Hrvati i Hrvatice sami branu pak da im pomore Europa.

Mogli bi se npr. spomenuti brojne dice, ku smo primili — i u Austriji, Madjarskoj i u Slovačkoj — da bi je izvukli iz zaraćenih područjev i da ne bi nastradali u vojni napa­di i bombardmani ods. od snjaperistov (Scharfschützen).

Mogli bi se nadalje spome­nuti brojnih pomožnih tra­ns­portov, ki su iz Beča, Željezna, iz hrvatskih sel širom au­strijskoga, madjarskoga i slo­vačkoga Gradišća išli u pog­o­djena područja, sela i grade.

Mogli bi se spomenuti i br­ojnih pobiranj pinez, ča se je pak poslalo i još uvijek ša­lje u Hrvatsku (i BiH)…!!