Svježe, duhovito, nadahnuto, šaljivo, hra­bro, pro­vokatno, pouzdano, sa­mosvisno, ponekad malo i pretirano, na svaki način si­m­patično s malim „šusom“ pe­­lina i gorkoće, mogao bi biti i gin u posebnom njevom pi­ću… Ovako bi mogli opisati urednički kolektiv okolo NOVOGA GLASA, tromisečnoga ča­sopisa Hrvatskoga akademskoga kluba, ki je prošli tajedan odlikovan kulturnom na­gradom Hrvatskoga centra »MINI-METRONOM« za 2016.

Ima brige i doline u svemu ča človik djela, ponekad i di­b­lje i više i duži čas. Ali u po­gledu na NOVI GLAS se more reći da se sada jur duži čas penja, plazni gori i da je sed­meročlani žiri o dodjeli »MINI-METRONA« i ovput opet po­kazao „zlatnu rukicu“ tim, da je ovu godišnju nagradu jednoglasno dodilio uredničkomu kolektivu nedavnih i sa­daš­njih urednikov i urednici kao korektorici i genijalnomu lay­outeru, mogli bi reći i dizajneru NOVOGA GLASA.

Poznato je, da si svaka generacija — a u pogledu na Hak je to s obzirom na studij i fluktuaciju studentov i studentic svakih par ljet — išće svoj put, si kani svoja pe­rja zataknuti na šišanjak i odlu­čiti sama na komu će se i na čemu „ribati“. Odakle bi oni i znali da je toga svega jur bilo, da se povijest ponavlja, da u mladosti ima brojnih i visokih ciljev, ki se pak bru­su i odbrusu, a po dugi ljeti se onda daje račun. Ako je pak još nešto za viditi ča je ostalo, onda su se ova koč mla­da „hr­abra, trubava, napredna i provokantna“ ljeta na svaki način isplatila. Je li to svaka hakovska generacija za sebe more tvrditi, najbolje one sa­me moru ocjeniti ako iskreno polažu račun. Puno njih se je jednostavno izgubilo, već ke ideje su pukle kao mehur od sapunice, već čega je i ostalo i se dalje gajilo i su se borili za to. No, mnogi iz tih gene­racijov su jednostavno nesta­li. Je i takovih ki su ostali i su to dalje djelali, prodikova­li, se zalagali i borili za to ča su u mladi ljeti glasili i išli na barikade i demonstrirali, a neki još i gladili. Činjenica je da je Hak od početka svojega postojanja (1947./48.) bio kadrovska kovaonica za manjinske aktiviste i naredne aktere za manjinskopolitički angažman, donekle i borbu za prava gradišćanskih Hrva­tov. Puno njih će se sada zna­mda spomenuti svojih mladih ljeta i znamda će im biti još i žao da si svoje na­slje­d­nike nisu došli pogledati, da je nisu počastili svojom nazočnošću i zanimanjem. Da bi nek bilo istina, ča je rekla laudatorica… „Hakovac si do smrti“. Ako stariji imaju va­ž­nu zadaću, a to imaju, onda je to i dalje davanje ognja i ne gledanje na „prošlu glorificiranu mladost“ kada je sve bilo „lipše i bolje“ — i se grijati u sve hladnijem pepelu.

Vidit ćemo… ali dobitniki »MINI-METRONA« nam davaju puno ufanja i ohrabrenja, da se oganj dalje nosi!