Zbog uticaja nimškoga jezika koristimo u naši govori uz glagole čudakrat i krivu rekciju. Rekcija (od lat. regere, ča znači „vladati“) je pojam iz gramatike, ki opisuje odnos med ričom („regens“) i dijelom rečenice, ki odvisi od te riči („dependens“ ili „rektum“). Tako su npr. glagoli većinom čvrsto povezani s odredjenim padežom — ada neki glagoli su vezani uz odredjene prijedloge, npr. „Dajem ti ruku. — Ich gebe dir die Hand.“ Vidimo, da ovde glagol dati i u hrvatskom i u nimškom jeziku potribuje dativ. Ta povezanost glagola i prijedloga ali nije svenek ista u nimškom i u hrvatskom jeziku, tako da imamo upravo kod rekcije glagolov čuda interferencijov s nimškim jezikom.
Tako se čuje „govorim prik tebe“ (nimški: ich spreche über dich) umjesto govorim o tebi, „vjerujem na Boga“ (ich glaube an Gott) umjesto vjerujem u Boga, „bojim se od vuka“ ili „bojim se pred vukom“ (Angst vor dem Wolf) umjesto „bojati se vuka“, „ja sam od Beča“ (nimški. dijal.: Ich bin von Wien) umjesto ja sam iz Beča. Veli se i „veselim se prik dara“ ili „veselim se na dar“ (sich über/auf ein Geschenk freuen) umjesto veselim se daru.
Pri tom zabimo, da se u hrvatskomu jeziku, a tako i u gradišćanskohrvatskomu jeziku, neki glagoli ne vežu uz iste padeže kao u nimškom jeziku. Zbog toga se mora ovakova „rekcija“ naučiti i vježbati. Zato ponovimo:
bojati se ide s genitivom: bojim se komarov, kače, folišnih ljudi … bojati se moremo škurine, mrzline, neprijateljev, boja ... (prepozicija „od“ se ne smi koristiti).
Kad se vač/u ča vjeruje, se ne smi koristiti prepozicija „na“. U ovakovi slučaji glagol vjerovati potribuje prepoziciju „u“: vjerujem u ljubav, u prijateljstvo, u plemenitost človika, u dobre ljude, u oca, u sestru, u tebe (kod čakavcev se i čuje: vjerujem va te). Neki ljudi vjeruju samo u pineze a drugi samo u človičje poštenje.
Glagol veseliti potribuje čist dativ (ada bez prepozicije „prik“, ča bi bio nepotriban germanizam): Čemu se veseliš? Veselim se knjigi. Veseliti se moremo dobromu prijatelju, dobroj školskoj ocjeni, dobromu savjetu koga smo dostali, …
(Zorka Kinda Berlaković; 19.)