Poslovice kao nepresušne narodne i životne mudrosti bile su u središću pozornosti sjajno organiziranoga „Večera poslovic“ ki su u Hrvatskom centru u Beču sjajno promovirali bivši diplomat i autor dvih knjižica s poslovicami, bečki Imoćanin Mate Mihaljević i gradišćanskohrvatska književnica, pjesnikinja i režiserka Ana Šoretić iz Cogrštofa u Gradišću. O društveno-kulturnoj i književnoj važnosti narodnih poslovica uvodno je predavala prof. dr. Zorka Kinda-Berlaković s bečke slavistike koja vodi i studij hrvatskog jezika na Pedagoškoj visokoj školi u Gradišću. Kinda-Berlaković napomenula je kako poslovice postoje na svim jezicima i u svim kulturama, a prve pisane nalaze se već u Bibliji među mudrosnim knjigama Starog zavjeta.
U sljedećem donašamo izvatke iz referata slavistice prof. dr. Zorke Kinda-Berlaković o temi „poslovice“.
Poslovice su fraze u kojima je sažeto nečije životno iskustvo. Razmišljajući o poslovicama i uvažavajući poslovice prvenstveno i sami postajemo mudriji. A to je i dobro tako, jer je život prekratak da bismo sami napravili sve pogreške i stekli iskustvo. Stoga je bolje učiti na tuđim pogreškama. Zato funkcionira bogatstvo i raznolikost poslovica najvjerojatnije u svim jezicima svijeta. Ne postoji podatak o tome, imaju li zaista svi jezici svijeta poslovice, no tako je to u nama poznatim jezicima, jer poslovice su jedan od trajnih oblika iskazivanja čovjekove misli, to su mentalni i logični mehanizmi koji djeluju od pamtivijeka do danas. A poslovice i apsolutiziraju vrijeme i prostor tako da su u većini slučajeva ahistorične i ageografične. Npr.: Kakav otac, takav sin. Wie der Vater, so der Sohn. Riči se govoru, a kruh se ji!
Mnoge su poslovice vjerojatno nastale prije pisanih izvora u kojima se pojavljuju, a iz historijata narodnih poslovica znamo da imamo poslovične zbirke već u sumeranskoj kulturi (Sumerer), a važno mjesto zauzimaju u Bibliji (npr.: Oko za oko, zub za zub — Auge um Auge, Zahn um Zahn) i u svetim indijskim knjigama. Poslovični se izraz posebno njegovao i u kineskoj kulturi, pa kod pisaca antičke Grčke i u starom Rimu. I u srednjem vijeku postoji veliko zanimanje za tumačenjem poslovica, a u Europi je najpoznatija poslovična zbirka tog vremena »Adagia« latinista Erazma Rotterdamskoga iz 15. stolj.
Iu hrvatskoj se kulturi skupljaju od najranijih razdoblja pismenosti poslovice, a povijest sakupljanja poslovica zapravo je jedna od najstarijih u Europi. Tako već 1487. godine izdaje Šibenčanin Juraj Šižgorić, hrvatski latinist, zbirku poslovica na latinskom jeziku (poslovice južne Hrvatske), a to čak dvadeset godina ranije nego što je objavljena zbirka Erazma Rotterdamskoga. Naši stari hrvatski pisci, latinisti, služili su se i latinskim izrazom proverbium, a ponekad upotrebljavaju i dicteria, sentencija ili pak izraz gnoma. Riječ poslovica došla je u hrvatski jezik iz ruskoga, a koristi se od 19. stoljeća. To je zapravo tvorbenica, ada složena riječ, u kojoj u osnovi stoji leksem slovo u značenju riječi Slovo-poslovica. U hrvatskom jeziku koristili su se prije 19. stoljeća nazivi: priričje, pririč, prirječak. Starohrvatski naziv priričje zapravo je kalk prijevod latinskoga „proverbium“, a koristili su ga autori poput Ivana Marije Matijaševića (»Proričja slovinska«, 1697.) i Pavla Rittera Vitezovića (»Priričnik aliti razliko mudrosti cvitje«, 1703.). Rad Ivana Belosteneca, »Gazophylacium« (1740.) sadrži poslovice sjevernoga dijela Hrvatske, a i Tome je Mikloušić objavio kajkavske poslovice pod nazivom »Prirečja horvatska« (1821.). Početkom 20. stoljeća izlaze iz tiska »Hrvatske narodne poslovice« (1909.). U Hrvata su jedni od najpoznatijih sakupljača poslovica u 20. stoljeću Tvrtko Čubelić i Josip Kekez. Danas se objavljuju uglavnom kontrastivni rječnici poslovica, (npr. Mikićev i Škarin iz 1992.) ili »Rječnik poslovica na 25 europskih jezika« (2001.) Božice Sedklić.
Kod nas gradišćanskih Hrvata poslovice spašava od zaborava naša spisateljica Ana Šoretić (»Prvo speci, pa reci«, 2005; »Sram za tram«, 2009.), prva gošća ove večerašnje priredbe.
Koje značajke imaju poslovice? Poslovice su zapravo minijaturna djela, misli koje se formuliraju na jednostavani slikovit način, npr.: Nije zlato sve što sja. Es ist nicht alles Gold, was glänzt. Izražene su u kratkoj i pregnatnoj formi, gotovo u obliku formule. Njihova sintaktična struktura relativno je stabilna i prenosiva, a često se koriste i rima, ili rimotvorne i melodijske komponente da bi se lakše prihvatila, npr.: Tko puši, zdravlje ruši. Starost je žalost. Gdo se užeruje, i Boga bantuje. Lakšem pamćenju pridonose uz rimu i razne stilske figure, kao npr. asonanca i aliteracija, ada ponavljanje istih ili sličnih vokala i konsonanata: Vrana vrani oči ne vadi.
Dosad smo naveli poslovice koje imaju svoj ekvivalent u njemačkom jeziku. Međutim, često se poslovice ne mogu prevesti doslovno. Njihov prijevod je složen proces i zahtijeva vrlo dobro poznavanje izražajnih mogućnosti obaju jezika. Njemačkim se ekvivalentima bavio Mate Mihaljević (»Neke njemačke izreke u odnosu prema hrvatskim, različitosti i posebnosti«, 2018.), naš drugi večerašnji gost, te njegove uratke preporučujemo svima koji žele obogatiti svoj jezični izričaj u hrvatskom ili njemačkom jeziku.
Koncepcija poslovica funkcionira na dva načina:
- Poslovice mogu imati doslovno značenje koje možemo shvatiti i bez većih poteškoča: Dobar početak, dobar svršetak — Ende gut, alles gut.
- Poslovice mogu imati preneseno značenje i na slikovit način prikazati konkretno iskustvo: Jedna lasta ne čini proljeće. — Eine Schwalbe macht noch keinen Sommer. Tu se radi o prenošenju značenja jednoga kruga pojava na drugi, a približavanjem i izražavanjem posve različitih pojava ostvaruju se i nova značenja, naravno u sažetom obliku. A to je i jedna od karakteristika narodnoga jezika koji ne odlikuju baš prikazivanja apstraktnih sadržaja. Zato je i narodni jezik tako bogat poslovicama. U modernom se vremenu velik dio poslovica gubi i to upravo zbog toga što su se promijenile životne prilike te nove generacije stare metafore često ni ne razumiju, npr.: Gdje koze dahnu, tamo loze sahnu. Dobro su očuvane poslovice u kojima se koriste slike, metafore koje su asocijativno vezane za neke svakodnevne realne doživljaje današnjice, npr.: Tko drugome jamu kopa, sam u nju pada. —Wer andern eine Grube gräbt, fällt selbst hinein. ili: Svaka ptica svome jatu leti — Gleich und gleich gesellt sich gern.
Na osnovi svih dosad iznesenih karakteristika možemo zaključiti kako je poslovica opće poznata, kratka, slikovito izražena zamisao koja se lako pamti te stoga i prenosi na pokoljenje iz pokoljenja, a izražava neki sud, pouku ili moralno načelo, npr. Reden ist Silber, Schweigen ist Gold. ili Krv nije voda. Čist račun — duga ljubav. Čini nam se kako gotovo i ne postoji niti jedan segment ljudskoga života o kojem poslovica nije izrekla svoj sud.