U hrvatskom pravopisu, a ta­ko i u gradišćanskohrvatkom, postoji pravilo, ko nam većkrat zadaje probleme kod pi­sanja. To pravilo glasi: Pred zvučnim suglasnikom se u pravilu more pisati samo zvu­čni, a pred bezvučnim samo bezvučni suglasnik.

Gramatički ispravan naziv za ovo pravilo glasi „jednačenje po zvučnosti“ ili „asimilacija po zvučnosti“ (usp. Berlaković, 1995: 9 i Sučić et at. 2003: 59). To pravilo realiziramo npr. u riča muž - muški (> muž+ki), ili u nizak - niska (> niz+ka). Pokidob se je u ovi slu­čaji kod izgovaranja preminjila „zvučnost“ glasa, se to vidi i u pisa­nju, u ortografiji.

Za pravilno pisanje moramo ada znati, ki suglasniki su zvu­čni, a ki ne: Zvučni suglasniki su: b, d, g, dž, dj (hrv.: đ), z, ž, v. Bezvučni suglasniki su: p, t, k, č, ć, s, š, f, c, h. Za laglje baratanje ovom temom je i korisno, da si zapametimo zvu­čne i bezvučne parnjake u pojedini pari: b-p; d-t; g-k; dž-č; dj-ć; z-s; ž-š.

Za ilustraciju ćemo si pogledati alternaciju b/p ili minja­nje b u p: vrebac-vrepca, Zagreb-Zagrepčanka, tribati: potripčina. U ovi primjeri se dobro vidi, da se je zvučno b preminjilo u bezvučno p, a razlog tomu je, da je i sljedeći glas (u naši slučaji, je to c ili č) bezvučan. U ovi primjeri se je dogodilo obezvučivanje.

Za kraj si pogledajmo još neke poznate riči, u ki je do­šlo do obezvučivanja:

Filež - fileški; otpadak - otpat­ki; fuzak - fuska; težak - teška; iz + tresti - stresti; lažac - laš­ca; od + pisati - otpisati; pod + pisati - potpisati, a isto ta­ko: potpis; od + hraniti - ot­hraniti; drug + čiji - drukčiji, ali drugačiji; iz + kopati - iskopati, skopati; ob + čarati - opčarati, ob + hoditi - ophodi­ti, ophodnja; gladak – glatka.

(Zorka Kinda Berlaković; 80.; Mali jezični savjeti se nastavljaju svaki tajedan)