Petar Tyran

Hrvatski jezik se je po­čeo zgubljati zapravo od o­noga trenutka kada su naše hrvatske pramajke i naši hrvatski preoci došli na područje današnjega Gradišća (ča je ipak za puni širji geografski i kulturni pojam nego samo današnja najmladja au­strijska savezna zemlja Burgenland) a pak i još čuda da­lje: sjevernije do Brna, isto­č­nije do Trnave i skoro do Bu­dimpešte a zapadnije skoro ča do Kremsa. Tomu je sada jur skoro pol tisućljeća, kada su došli prvi hrvatski kolonisti na ovo područje — i zbog Turkov, ali ne samo, iz različ­nih krajev današnje Hrvatske i Bosne, ali sigurno ne iz Dal­macije, a sigurno ne iz Dub­rovnika.

Zapravo jur od dolaska je počela asimilacija hrvatskoga življa na ovi područji. Najfri­že ih je asimilirala u tadaš­njoj Austrija — a najduže su se Hrvati dr­žali u tadašnjoj Ugarskoj, dakle to je danas austrijska pokrajina Gradiš­će (Burgenland) sa susjednimi područji u današnjoj Ma­djarskoj i malo još u današ­njoj Slovačkoj.

Onde kade je u prošlosti Katoličanska crikva Hrvatom dala hrvatske duhovnike i hr­vatske školnike, onde se je o­držala hrvatska rič, se je još i dalje razvila i su školovani ljudi pisali i tiskali i hrvatske knjige, pred svim hrvatske molitvenike. Kad su konfesi­onalne škole za vrime Tretoga Reicha počele postati dr­žavne, se je podučavanje hrvatskoga razredilo, a kad je početkom 1960-ih ljet osnov­na škola raspolovljena (od 8 na 4 razrede) je hrvatskomu podučavanju u osnovni škola počeo zvoniti „cinklj“, mrt­va­čko zvonce.

Desetljeća smo zapravo sli­po pristupili ovomu pitanju i smo se tim batrili da ima­mo ionako manjinski školski za­kon (pred svim za osnovne škole). Ali u bīti smo nek sli­po i gluho prihvatili, da je to dvojezično podučavanje pre­stalo po 4. razredu osnovne škole. A u daleko najveć slu­čajev dica pak već nisu išla dalje u dvojezične glavne šk­o­le ili gimnazije, kade je bilo (ako je) i hrvatske ponude.

Danas se zgovaramo na roditelje, da dici već dalje ne daju hrvatski jezik — a škola onda već ne more ništ popra­viti. A i kod učiteljev jezično znanje hrvatskoga jezika ra­pidno spada. Nisu se ga u sve već slučajev doma već nau­či­li, a kamo li u toj mjeri, da bi mogli podučavati hrvatski jezik a još manje da bi mogli podučavati na hrvatskom. Ako to tako prihvaćamo, on­da je gotovo!

Ali ča triba u­činiti, kako opet dojti do hrvatskoga jezika? Ili ćemo nagovarati roditelje, da si zamu hrvatske podvarateljice materinke (Muttersprachlerinnen/native speakeri). Ili ćemo u škola uz postojeće učiteljstvo za­posliti hrvatske učiteljice materinke. Moremo samo još putem škole (naravno i čuvarnice) očuvati jezik ili po­četi rekroatizaciju. S gelskim jezikom se je to ugodalo!

Kategorije