Obično završavaju imenice ženskoga roda na -a (žena, ruka, sestra, torba itd.), no imamo i iznimke. Te iznimke su isto riči ženskoga roda, ke ali u N jd. ne završavaju na -a. Takove riči imaju svoju posebnu deklinaciju, ku nazivamo i-deklinacijom ili tretom deklinacijom.
O ki riči je govora?
1) Već komu od poštovanih štiteljev i štiteljic je sigurno poznato, da su većsložne imenice ke završavaju na -ost obično ženskoga roda, kao npr. starost, mladost, žalost, radost, sigurnost, nezaposlenost, tako da i atribut uza nje stavljamo u ženski rod: Doživio je visoku starost. Kako velika radost je to bila! Kod nas nij tako velike nezaposlenosti kot u neki drugi zemlja.
2) Med imenice ženskoga roda ubrajamo i imenice, ke u N (nominativu) jednine imaju -o, ko je nastalo od -l: misao (< misal), pomisao (< pomisal): Spopala ga je teška misao. Zač na tu pomisao nisam veljek i sama došla? U hrvatskom jeziku ubrajamo u ovu grupu i rič pogibao, a kod nas je ostala ta rič u izvornom obliku sa završetkom na -l: pogibel. Kad se je spustila škura noć, došli su u strašnu pogibel.
3) U ovu grupu idu i neke posebne riči, ke si moramo zapametiti, npr.: krv, ljubav, smrt, kokoš itd. To je bila velika ljubav. Naša kokoš je jako stara.
4) U ovu kategoriju riči ubrajamo i rič momčad. Mi imamo jako dobru nogometnu momčad.
Sve ove riči, ke se dekliniraju po i-deklinaciji imaju i posebne nastavke.
Pogledajmo si najprvo deklinaciju u jednini:
N starost, momčad,
G starosti, momčadi,
D starosti, momčadi,
A starost, momčad,
V starosti, momčadi,
L starosti, momčadi,
I starosti/starošćom, momčadi/momčadom.
Zato je pravilno: U našem selu imamo dvi momčadi. (a ne dvi momčade, kot se to većkrat krivo čuje). Naša nogometna momčad (a ne: momčada) je zvanaredno dobra. Si jur vidio tu momčad (a ne: momčadu), kako se dobro igra?
Pravoda postoji i deklinacija ovih imenic u množini, ku ćemo si pogledati i sljedećem broju Malih jezičnih savjetov.
(Zorka Kinda Berlaković; 96.)