Kod imenic muškoga roda moramo razlikovati, je li imenica završava na tvrd ili mekak suglasnik, jer od toga odvisi i nastavak u I sg, ki završava na –om ili –em: bratom/pužem.
Meke suglasnike zovemo i palatale. Med palatale brojimo u gradišćanskohrvatskom sljedeće suglasnike/konsonante: č, ć, dž, dj, j, lj, nj, š i ž. Uz naziv palatal postoji i hrvatski izraz nepčani suglasnik (lat. palatum = hrv. nepce, gh. nebo, nim.: Gaumen) a u Gramatiki gradišćanskohrvatskoga jezika iz 2003. ljeta moremo najti i gh. izraz nebni suglasnik.
Ako ada imenica muškoga roda završava na palatalni suglasnik, nastavak u pravilu završava na –em: kraljem, ražnjem, upraviteljem, stricem, kovačem, čitateljem itd.: S njevim sinom su postupali kodi s malim kraljem – u svemu su mu ugajali. S novim prevoditeljem nisu bili zadovoljni. S našim stricem je svenek jako veselo.
I imenice, ke završavaju na –c, imaju obično u I sg. nastavak –em: tržac - tršcem; kolac - kolcem, stolac - stolcem. Jedino kod riči stranjskoga porijekla zna biti i nastavak –om, tako da u gh. glasi: vic-vicom ili filc-filcom.
I kod nekih domaćih riči, ne koristimo nastavak –em, nego ipak nastavak-om. Ako je, naime, u slogu pred nastavkom vokal e, se zbog lagljega izgovora umjesto nastavka –em obično koristi –om: keljom (a ne keljem!), Bečom, misecom, zecom, ježom. Ovo minjanje se naziva disimilacija.
(Zorka Kinda Berlaković; 43.)