Ako jur pokušavamo u zadnji desetljeći kodificirati gradišćanskohrvatski književni jezik, moramo se i držati odredjenih jezičnih pravil u javnoj komunikaciji, na primjer u školi, na radiju, televiziji, pri javni diskusija, kod pisanja člankov, pisam, itd.
Tim kažemo, da poznamo normirani jezik i da nam je stalo do toga, da se služimo jezikom na višem nivou/na višoj razini. Pri tom bi sljedeće „nemarnosti“ u jezičnom izražavanju tribali izbjegavati:
U većini seoskih dijalektov prelazi nenaglašeni vokal /o/ u vokal /u/, pak govorimo: „ubisit, ubjed, ubećat, ugovarat, kuliko, ukolo“. Pravilno ove riči glasu: obisiti, objed, obećati, ogovarati, koliko, okolo. Čuvajmo nenaglašeno /o/!
Iako nam je diftongiranje u većini naših govorov priraslo k srcu i daje poseban čar seoskomu idiomu, ipak se ubraja u regionalizme. Zato u normi nije dopušćano reći: „Buog, uokolica, uokolo, muorem, luov, puokuop, muost“. Pravilno ove riči glasu: Bog, okolica, okolo, morem, lov, pokop, most. Izbjegavajmo diftongiranje dužičkoga /o/!
Uz dužičko /o/ se u većini naših govorov diftongira i dužičko /e/: nebieski, piet, ciesta, mied, nazvišćienje, grieda, crikvieni. Ove riči se prema normi izgovaraju: nebeski, pet, cesta, med, nazvišćenje, greda, crikveni. Izbjegavajmo diftongiranje dužičkoga/e/!
Diftongiranje smo preuzeli i kod tudjic, pak se čuje „gruof, fruoš, flieka, fliekav“. Ovde preporučujemo sljedeće izraze: grof, žaba, fleka/ mrlja, umazan.
Na Poljanci u sjevernom Gradišću se u seoski dijalekti početnomu vokalu /i/ u pravilu doda /j/ pak se veli: jime, jigla, jimanje.
Ovo je odlika dijalekta i lipo je kad se čuva u dijalektalnom razgovoru, ali ako se služimo normiranim jezikom, mora reći: ime igla, imanje.
(Zorka Kinda Berlaković; 35.)