Quod licet Jovi, non licet bovi — ča je dozvoljeno Jupiteru, nije volu, dakle: nije sva za svakoga! Austrija je obrambena, zašćitna sila Južnomu Tirolu, pred svim nimškim ino ladinskim Južnotirolcem u Italiji. To još potiče iz mirovnoga ugovora iz St. Germaina 1919. ljeta, kada je J. Tirol konačno pripojen Italiji. U 1955. je tadašnja — u medjuvrimenu jur krvavo raspala — Jugoslavija po raspadu Nimškoga Reicha u 1945. i desetljetnoj ruskoj opsadi npr. Gradišća u Državnom ugovoru (opet u francuskom) u St. Germainu postala obrambena sila za Hrvate u Gradišću kao i za Slovence u Koruškoj i Štajerskoj.
Jugoslavija se je ponekad na to pozivala, pred svim u pogledu na koruške Slovence, ali kumaj na gradišćanske Hrvate. Od osamostaljenja Slovenije i Hrvatske su se odredjeni krugi i med koruškimi Slovenci i gradišćanskimi Hrvati ufali, da ćedu im ove dvi nove demokratske zemlje ići na pomoć u ispunivanju njevih manjinskih prav u Austriji i — analogno Austrije u Italiji, Beča u Rimu — da ćedu Slovenija i Hrvatska u Austriji, Ljubljana i Zagreb u Beču praviti politički pritisak u korist spomenutih manjin.
Dokle je to Slovenija još pokusila ovde i onde činiti i je masivnom financijskom potporom slovenske manjine u Koruškoj stavila Austriju pod pritisak, Hrvatska u tom pogledu nije ganula ni uho, a niti financijskom pomoću nije mogla ni najmanje pokrenuti povoljniji stav Austrije prema gradišćanskim Hrvatom. U medjuvrimenu je i Slovenski parlament odustao od toga, da bi Republika Slovenija željila biti obrambena sila za koruške i štajerske Slovence. U Hrvatskoj to nikada nije došlo do Sabora a zato nije bilo ni potribno da se o tom glasuje u Hrvatskom saboru ili da bi se negdo od hrvatskih vrhunskih političarov s potribnim pritiskom zalagao kod nadležnih austrijskih političarov, da se npr. znatno poviši materijalna potpora gradišćanskim Hrvatom u Gradišću i Beču.
Ali ta hrvatski „nemar“ ili (pre)slaba politička volja u Hrvatskoj se more i tim obrazložiti, da
- Hrvatska uvijek je bila u ulogi slabijega i došla svenek prositi u Austriju a
- gradišćanski Hrvati nisu u stanju napraviti politički pritisak — niti u Hrvatskoj niti ne u Austriji.
A tim su i nadalje ovisni od dobre volje nekih, a tim i nadalje „životaru“ u pogledu recimo na potribnu materijalnu potporu da bi djelovanje u korist jezika i kulture mogli postavati na čvrste temelje. Nima izgleda da bi to u bližoj budućnosti bilo drugačije. Zato se Slovenci i Hrvati u Austriji moraju obratiti na više i medjunarodne instancije. »Minotity SafePack« bi bila ovakova inicijativa, ka neriješena manjinska pitanja more dignuti na višu razinu. Zato bi bilo potribno da Europska unija i nadalje funkcionira. Ali gdo zna!?