Zač je „bratov stan“ i „mamin auto“?

U hrvatskomu jeziku imamo oblik, ki se zove posvojni pridjev. Ov pridjev veli, čije je ča. Na primjer: ako ima brat stan, onda je to bratov stan; ako ima mama auto, onda je to mamin auto; ako ima otac knjigu, onda je to očeva knjiga, ako ima Štefan vrt, onda je to Štefanov vrt, ako piše Čenar pjesme, on­da su to Čenarove pjesme, itd.

Ova konstrukcija posvojnoga pridjeva nam je poznata iz gradišćanskohrvatskoga kn­ji­ževnoga jezika, ipak ju rijetko koristimo. Umjesto toga u na­ši govori rado koristimo konstrukciju „od+genitiv“, ku smo preuzeli iz nimškoga jezika: To je stan od ujče [nim.: die Wohnung vom Vater], to su novele od Blazovića (nim.: die Novellen von Blazović). Ispravno je: To je ujčin stan. To su Blazovićeve novele.

A krivo je koristiti i posvojni genitiv, kao npr.: majke kćer (nim.: die Tochter der Mutter), oca sinak, (nim.: der Sohn des Vaters), Ivana sestra. (nim.: die Schwester des Ivan). I u ovi slučaji se mora koristiti posvojni pridjev. Pravilno je ada: majkina kćer, očev sinak, Ivanova sestra.

A kako se pak tvori posvojni pridjev?

1) Imenicam muškoga roda se dodaju sufiksi –ov ili –ev/ ljev. Za tvrdimi suglasniki je –ov: HerbertOV, MihaelOV; MirkOV; MarkOV, BenjaminOV, ManuelOV.

Primjeri: Manuelova družica je iz Beča., Markova igračka se je zlamala. Ali a meki suglasniki (palatali) je –ev: RudijEV, TonijEV, susje­dljEV.

Primjeri: Susjedljevo di­te se ja­ko plače. Tonijeva mater je jur stara ali dobroga zdravlja.

2) Kod muških imen, ka završavaju na –e (a ponekad i na –o) se dodaje sufiks –in: Pave-PavIN, Pere-PerIN, Mi­ho-MihIN. Primjeri: Pavina žena je prošla na shodišće u Celje, Perina smišica mi se dobro vidi. Mihina krava je zadnja krava u selu.

3) Ženske imenice dobivaju sufiks –in: Marija-MarijIN, Ana-AnIN, Marica-Marič­IN, Andreja-AndrejIN, Mateja-MatejIN.

Primjeri: Maričina sestra ide još u školu. Jelkina obitelj živi u Beču a Marijanina u Štaj­erskoj.

(Zorka Kinda Berlaković; 63.)