U hrvatskomu jeziku imamo oblik, ki se zove posvojni pridjev. Ov pridjev veli, čije je ča. Na primjer: ako ima brat stan, onda je to bratov stan; ako ima mama auto, onda je to mamin auto; ako ima otac knjigu, onda je to očeva knjiga, ako ima Štefan vrt, onda je to Štefanov vrt, ako piše Čenar pjesme, onda su to Čenarove pjesme, itd.
Ova konstrukcija posvojnoga pridjeva nam je poznata iz gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika, ipak ju rijetko koristimo. Umjesto toga u naši govori rado koristimo konstrukciju „od+genitiv“, ku smo preuzeli iz nimškoga jezika: To je stan od ujče [nim.: die Wohnung vom Vater], to su novele od Blazovića (nim.: die Novellen von Blazović). Ispravno je: To je ujčin stan. To su Blazovićeve novele.
A krivo je koristiti i posvojni genitiv, kao npr.: majke kćer (nim.: die Tochter der Mutter), oca sinak, (nim.: der Sohn des Vaters), Ivana sestra. (nim.: die Schwester des Ivan). I u ovi slučaji se mora koristiti posvojni pridjev. Pravilno je ada: majkina kćer, očev sinak, Ivanova sestra.
A kako se pak tvori posvojni pridjev?
1) Imenicam muškoga roda se dodaju sufiksi –ov ili –ev/ ljev. Za tvrdimi suglasniki je –ov: HerbertOV, MihaelOV; MirkOV; MarkOV, BenjaminOV, ManuelOV.
Primjeri: Manuelova družica je iz Beča., Markova igračka se je zlamala. Ali a meki suglasniki (palatali) je –ev: RudijEV, TonijEV, susjedljEV.
Primjeri: Susjedljevo dite se jako plače. Tonijeva mater je jur stara ali dobroga zdravlja.
2) Kod muških imen, ka završavaju na –e (a ponekad i na –o) se dodaje sufiks –in: Pave-PavIN, Pere-PerIN, Miho-MihIN. Primjeri: Pavina žena je prošla na shodišće u Celje, Perina smišica mi se dobro vidi. Mihina krava je zadnja krava u selu.
3) Ženske imenice dobivaju sufiks –in: Marija-MarijIN, Ana-AnIN, Marica-MaričIN, Andreja-AndrejIN, Mateja-MatejIN.
Primjeri: Maričina sestra ide još u školu. Jelkina obitelj živi u Beču a Marijanina u Štajerskoj.
(Zorka Kinda Berlaković; 63.)